BOGAMI ĆE ME MLATNUT' OVIM KUKURUZOM

On d fejs, of d plejs, što bi rekle kolege s bibisi-ja

31.10.2006.

Muško-ženski folovi-fazoni...

Hajd da i ja napišem post koji se barem malo dotiče ljubavnijeh tema. Neće biti nešto srceparajuće, iz prostog razloga, nijesam ti ja sinko od tog posla.
Razmišljam kako bi život bio puno jednostavniji kad ne bi bilo muško-ženskih folova-fazona. Da pojasnim? Ma one razne taktike i taktikice, koje otprilike idu ovako.
Muške: uzeću broj, ali neću je zvati neko vrijeme. Onda ću joj poslati jedan sms (ne preko 30 znakova), tek da dogovrim tu kafu. Kad izađemo pričaću o svim  djevojkama i djevojčicama u svom životu (naravno svaku sam ja nogirao i svaka me na koljenima molila da razmislim još jednom). Zarađujem sam sebi, sa starcima živim tek da bi njima bilo običnije. Počeo sam voziti sa 12 godina i baš me nerviraju ovi papci što su juče vozačku dobili, sve go Šumaher. U nekoliko navratu ću spomenuti kako je lijepa/pametna/duhovita, valjda će jedno od ove paklene trojke upaliti. Ali moram joj dati do znanja da sam i ja lafac kakvog nema preko 7 kantona, preko 7 piramida...
Ženske: odgovoriću na poruku, ali ne odmah iz dva razloga. Prvo, da se osvetim kretenu što sam morala čekati, a drugo, da on ne pomisli da sam jedva čekala poruku i da sad brzo, očajnički odgovaram na nju. Ne, ne potrebno je taktiziranje. Zatim ako on predloži petak za izlazak, ja ću reći 'subota mi više odgovara'. Ako on kaže 'u 7 sati', ja ću naravno reći da to ne dolazi u obzir, da sam slobodna tek od pola 9. Kada izađemo pustiću ga da priča o sebi (čitala sam u Cosmopolitanu da to muški vole) i čak mu ponekad postaviti neko pitanje, nek pomisli da me stvarno zanima ta priča. Ionako ako završimo zajedno zna se ko će voditi glavnu riječ. Daću mu do znanja da sam poželjna koka, ali da se ne dam tako lako. Nek se osjeća polaskanim što je uspio da me izvede na tu kafu. Onda da malo izbalansiram situaciju, kroz priču ću provući kako mi se sviđa njegov način razmišljanja i kako je duhovit, te se smijati svaki put kad i pomislim da je ispričao šalu (napomena:nije potrebno šalu stvarno i razumjeti).
Eto kratko objašnjenje za one koji su se pitali...

A meni nešto sve dosta ovog...i pozdravljam vas uz odjavnu numeru Backstreet Boys-a 'Quit playing games with my heart' (uuu iz naftalina) ;D

29.10.2006.

Ko doš'o, ko doš'o... (Dis iz Tramvaj kolin')

E  jestel' me poželjeli. Zaboravili više kako mi slova izgledaju. Ma sjedite, ne ustajte... Kod mene sve dobro u drvo da kucnem, kod vas? E jel? Baš mi je drago čut'.
Nema dijete (ja) ovijeh dana puno vremena ni za šta. Soušl lajf je na laganom stend baj-u (kao što vidite iz priloženog,
subota veče, a mlada za kompjuterom kuca post, e da i ovo dočekam buuu-huuu), blog zapostavljen (buuu-huuu agen), slabo spavam skroz (moram da priznam da se najviše na predavanjima naspavam hahahah, najozbiljnije,prošle sam sedmice zaspala 3 puta na jednom te istom predavanju i kad profesorica malo glas povisi shvatim da sam se upravo probudila).
Ovih dana prisustvovah nekoliko anbilivbl scena u tramvaju, pa opet odlučih da pišem jedan tramvajski post.
Počeću od početka, al' mislim baš od početka-početka. Još dok se nisam bila rodila...
Moja mama i moj tata su se upoznali u tramvaju. Tata je sjeo pored mame u tramvaju i očaren njenom ljepotom (koja je naravno
po Mendelovim zakonima genetike proslijeđena i na mene hihih), upitao je za ime. Ona je u početku glumila hard-tu-get, ali pošto je tata bio veliki šarmer (geni za koje moj brat samo misli da su proslijeđni na njeg' huhu, ne da seka nikom ;P) uspio je saznati i ime i prezime i br.tel. i... Rodila se ljubav. A Bogami rodili smo se i moj bracek i ja. Dakle, kao što Antigona nosi tragičku krivicu (ovo za one koji su čitali lektire, www.lektirice.net se ne pikaju nc nc nc), tako i ja nosim tramvajsku krivicu. Osudjena sam na tramvajske zgodNe i nezgodNe, pa što vam ne bih malo pisala o tom. Ha jel? Ha jest.
Da počnem s tim kako su mi dva puta novčanik ukrali. Prvi put stvarno ne znam kako, a drugi put...Drugi put me bijaše stid da
se okrenem i čovjeku kažem da mi prestane čeprkati po torbi. Hahahaha, bila mlada i neiskusna, sad se već laktam čim osjetim potencijalnu opasnost. Kad smo već kod laktanja (koja spadaju u moju užu specijalnost-instrukcije dobivala od brace košarkaša), kako da ne spomenem one govnoman-e (pedofilčine). I tako djevojke, ako se sažalite na nekog dedu i pomislite 'pa jadan, star, nemoćan, na mene se naslonio jer ne može da stoji, a ruka na mojoj guzici služi za održavanje ravnoteže, jer onaj hajvan od vozača misli da je Šumaher' dobro razmislite, doooobrooooo. Mislim da je sarajevski najpoznatiji govnoman onaj proćelavi starkelja sa čačkalicom u ustima. Uvijek u nekom sivom mantilu i sa nekom crnom aktovkom ....i naravno uvijek u blizini neke djevojke kojoj se natovari na leđa. Najgori mogući scenario je ako sjedite do prozora, a ima slobodno mjesto do vas. I naravno onda se taj govnoman tu instalira i počne da ide ljevlje i ljevlje i ljevlje. Ovdje naravno preporučujem fejms 'lakat in d rebro'. Evo me k'o MUP, opise i obavještenja dajem, al' moram moje sarajke-đevojke da upozorim na još jednog govnoman-a. Ovaj drugi ima oko 30 godina, visok, tamno-smedja kosa, plave oči, izgleda relativno normalno. Mislim da njega možete i po mirisu registrovati, ono čujemo se baš...
Bude tu i simpatičnih situacija. Prije možda mjesec, Doktorka i ja u tramvaju. Smijemo se nešto, šega, šala, pošalica. Meni
zvoni mobitel i ja to po kratkom postupku riješim (neću da Shishkica troši kredit, e bašš ;P). Čujem glas iza sebe 'Jel to Samsung?'. Ja ne reagujem, znam da govori jedan od onih deda što smo ih vidjele kad smo ulazile, pa mislim oni nešto između sebe. Ali avaj...opet on 'Ma Samsungovi su najbolji' i pokazuje na moj mobitel. Meni smiješno, pokušavam da ostanem ozbiljna i što manje da pričam da me ne uhvati smijeh, kao doktorku  npr., koja se već okrenula prema prozoru i imala nešto kao epileptični napad...samo od smijeha. Onda me dedo počeo ispitivati kol'ko sam platila mob. i gdje sam ga kupila, a ja elegantno slagala da stvaaaarrnooo ne znam (hau jes nou, znam svaku marku koju sam dala, bilo od prve plate koju sam zaradila u životu). Da napomenem, ove dede ne spadaju u onu kategoriju govnoman-a, to su oni simpatični peMzioneri, koji ti daju savjete tipa 'samo sine uči, budi svoj čo'jek'.
Druga pričica vezana za ono cmakanje djevojaka pri pozdravljanju. Inače me to nervira, kad dodjem do neke grupe gdje se
nalazi 20 ljudi i hajd sad ti moja Ninochka izljubi svu tu bagru (u obraz naravno aaa vas nc nc nc). Još se i ono muškinje ubezobrazilo pa se i ono počelo u obraze cmakati (što međusobno, što sa žeMskinjem). Vazda abdest izgubim huhuh. Što ovo sve pričam? Jagoda, Doktorka i ja smo neki dan obrisale tramvajski pod (čitaj: valjale se od smijeha), kad smo vidjeli neke srednjoškolke kako se ljube po 4 puta. Ne, ne, 2 puta nije ni izbliza dovoljno. Moraju se 4 puta izljubiti i cmoknut onako jako, da odjekne i do vozača i do nas koji smo se uštekali na kraju tramvaja. I tako djevojka krenu da izađe iz najdražeg nam prevoznog sredstva, žuri da joj se vrata ne zatvore, ali ne posustaje u naumu. Sa svakom se drugaricom poljubi po 4 puta.
I evo stvarno sam mislila da više ne pišem ništa, ali moram još ovo, sad se sjetih. Znate ono kad neko ima zarazan smijeh i
nema te šanse da se ne smijete zajedno sa njim. Tako se neko jednom u tramvaju smijao i ja sam kad god se on smije oplakala. On prestane, prestanem i ja, opet počne, opet i ja. Nikad mi nije bilo više žao iz tramvaja izaći. Nisam ni vidjela kako izgleda, šteta. Možda je mogao biti otac moje djece, koja kombinacija. Moja ljepota, inteligencija, smisao za humor, kreativnost, dobrota i..skromnost, a njegov zarazni smijeh. Gadna stvar ova tramvajska krivica...
P.S. Da, da, pogađate...lav sam u horoskopu :D

18.10.2006.

Oko mene sve je crno

U mene, u zgrade, u komšije, u male, u glave, u očiju, crna šminka. Ozbiljno, ima jedno darkerče malo, kod mene u zgradi. Pa dobro, nek' radi dijete šta hoće od sebe. Namjerno kažem dijete, jer nakon opširne studije moje mace(žene ovo vam je novi naziv mrnjaaaaauuu ;P) i ja smo zaključile da niko-me-ne-razumije-i-cijeli-svijet-me-mrzi-zato-sam-sva-u-crnom-i-plašim-ljude stil preferiraju djevojke/djevojčice između 14-17 godina. Dakle, nemam ja ništa protiv toga, apsolutno ništa.. ukoliko me ne dočeka pred vratima lifta frst ting in d sabah. Kad sam još onako snena i iznervirana jer znam da već kasnim, pa ću morati plaćati jal taxi jal komercijalu-inače poznatu još kao simetralu/transverzalu (by:Šiškica). I tako ta avet izleti pred mene, a ja k'o kad sam dijete iz rata, trzam k'o trzalica. I onako instiktivno krenuh da zauzmem š'a-ba-ho'š-se-pobit' stav, al' bijah odveć lijena. Poslije shvatih da to i nije bila tako loša odluka, jer je imala martinke na nonama, pa mi ne bi bilo veselo... E to je još jedna velika misterija, te martinke. Ljeto, martinke. Jesen, martinke. Proljeće,martinke. Zima, martinke. Ma znate moj stav, nek' nose šta hoće, šta god hoće (ja k'o fol liberalna)...al' sve dok se moji nožni prstići (jaoo još im tepam) ne nađu na udaru, a bilo je svega u tramvaju...

U mene, u puta za fakultet, u trotoara ispred pekare, u male, u nogu, u čizama, velika peta. Ovo je sušta suprotnost ovom prvom primjeru. Djevojče jedno, mlado, isto godina k'o maj fejvorit darkerče iz prvog dijela. Ugodno popunjena. Onako bolje da puuuno ljulja nego da žulja. Odjeća naravno sasvim pripijena uz tijelo, a na nogama čizme, sa pomašala petom. Pete uvrnute prema sredini, čudno nekako, uglavnom kad se spoje liče na slovo 'V'. I neki čudan hod, koji svima bode oči, pa je prate pogledom. Stvarno mi nije bilo čak ni smiješno, više nekako tužno. E rano moja...

U mene, u tramvaja, u prednjeg dijela,u malog, u glave, u fizure, zalizana kosa. Za pripadnike spola sa većim nivoom testosterona (a opet i to je varijabilno) ću izdvojiti samo jednu kategoriju, dobro možda dvije. Momčići, 2.,3. srednje u trenerkama (naravno gornji dio utrpan), na nogama cipele i naravno na junačkim prsima mobitel na lancu (valjda kompenzacija za dlake huhu). Naravno na kosi flaša Floriol zeeeejtina. Također ima i podvrsta koja glasi ovako: majica bez rukava(znak nike naprijed naravno), široke pantole s džepovima podignute do pod pazuh i učvršćene kaišom, na nogama cipele (bratove s mature k'o da gledam...a gledam).

Navedoh ove primjere jer mi se to nedavno desilo. Najvjerovatnije će i njima doći iz gornjeg zadebljanja nogu u glavu, za koju godinu. Mlado, zeleno, ovo još opraštam. A druga je priča kad vidim nafrakanu bakicu, suknja kraća nego u me, štikle za koje treba oružani list i dekolte negdje do koljena (gravitacija čini svoje)... Ipak, o ukusima ne vrijedi raspravljati...neki ljudi stvarno nemaju ukusa.

16.10.2006.

Oprosti mojoj mladosti

Dumam nešto večeras... Baš je život lijep. Ljudi i žene (čuj ljudi i žene hahahahhahahhahaha) su često nezadovoljni svime. Fizičkim izgledom, bankovnim računom, društvenim relacijama i tako dalje i tako bliže... Tako i ja, milion i jednu manu sebi nađem, sve bi nekako moglo puno bolje, mislim. I onda vidim neke situacije i shvatim kol'ko samo moram biti zahvalna na svemu što imam. Insan (op.a.kategorija insana obuhvata i ljude i žene hahaha) treba  uživati u ovodunjalučkim blagodetima. Da se ovo ne pretvori u ramazanski post huhu...
Tako ja, kad god sam malo manje raspoložena (ne znam ja biti neraspoložena ;P) zbog nečega, sama sebi navodim razloge zbog
kojih moram biti ne sretna...nego presretna.
Pod br. 1 Moja mama je najbolja na svijetu. Moja mama se sa mnom igra barbika i sudića. Moja mama meni dopušta da poližem
posude od šlaga za kolače. haha, sad ozbiljno, moja Ninochka-senior je carica najveća na svijetu. Nju treba doživjeti, ne merem ja to u jednom pišljivom postu opisati.
Da ne zapostavim brata. Miško moj, više sam zaboravila kako izgleda. Nisam ga vidjela više od dvije godine, pa sad samo
brojim dane kad će doći. Stalno smo se svađali i mirili. Kad smo bili manji imali smo tačno određena pravila za boj. Dakle, ja se ne smijem služiti noktima i ne smijem se štipati, a on se smije koristiti samo lijevom rukom. I ne znam kako al' opet sam uvijek dobivala degeneka...mistery... Roditelji nam nisu dugo sjedili skrštenih nogu, tako da je on od mene stariji samo malo više od 2 godine. I čim smo prerasli kritičnu pubertetsku fazu postali smo najbolji drugovi. On bi me budio kad dođe odnekle kasno, da mi ispriča nešto zanimljivo što se desilo ili da upita za savjet. I naravno, moj bracek je položio časnu bratsku :'Seko k'o te bude dir'o samo braci reci'.
Dalje, imam prijatelje boli glava. Mislim bukvalno, uvijek me od njih glava zaboli hahaha (da ne bih bila skalpirana, u
daljnjem textu ću ih morati nahvaliti). Drugarice: komada 2(slovima: dva) od prvog osnovne i komada 1(slovima:jedan) od prvog srednje. Puno je to zajedničkih godina brate/sestro... Tri đevojke, kano tri zlatne jabuke. A još su i dobre koke, pa mi nije ofirno proći gradom s njima (e ovo već prelazi granice normalnog ulizivanja). Lijepo je znati da imaš nekog koga možeš nazvati u po dana u po noći i zamoliti šta god treba, šta god. Možda jednom legne post o načinu našeg sporazumjevanja, a sad može demo verzija. Uglavnom za većinu ljudi imamo nadimke, koje dajemo nekom aman-zaman logikom. Ah da, naše zlatno pravilo: svi se šale na svačiji račun, k'o se naljuti paaartiiiibreeejkeeeeer pu pu pu.
Kako fakultet? Dobro, hvala na pitanju. Idem na fakultet koji jeste težak, ali mi se nenormalno sviđa. A uz to, imam još puno
dobrih ne samo kolega nego i prijatelja.
Što se tiče materijalne obezbjeđenosti "na 'astalu navek leba taman tol'ko kol'ko treba..". Ni previše ni premalo.
Bilo je u mome mladu životu i ružnih trenutaka. Puno tužnih stvari...ali o njima neću da pišem, barem ne još. Večeras sam u
dobrom raspoloženju i sve mi do Neuma ravno.
Poenta cijele moje priče. Uživajte u životu (meHko Ž). Ponekad samu sebe uhvatim kako razmišljam 'E kad ovo uradim, onda ću
moći ovo i onda ću da uživam'. Pogrešno. Kad uradim jedno 'ovo', na red će doći drugo 'ovo', a onda prođe život, prođe mladost. Auuu kako je lijepo biti mlad. Hoću da svojoj dječurliji pričam kad ostarim 'E da znate šta vam je stara radila u vašim godinama...'

11.10.2006.

Mahala style

Prije možda 2 godinice. Morala sam na rutinski ultrazvuk. Malo pojašnjenje za one koji nikad nisu imali tu sreću. Da bi ultrazvuk bilo moguće izvesti potrebno je prije toga popiti dosta tekućine. I tako sam ja popila pomašala...vode naravno(pjur H2O) da ne bude zabune. Kao moralna podrška sa mnom je bila jedna od mojih žena-Šiškica (jeste vidjeli šta žena imam, harem, ne ureklo se :D). Čekale smo tako Šiškica i ja. A s nama još puna čekaona nekih žena i ženica. Čekaonica je bila mala, tako da je atmosfera bila onako domaća, mahalska prava. I kao što to inače kod nas biva... Prvi put u životu vidite nekoga, a on vam ispriča o sebi sve od negdje 3.,4. godine zavisi kol'ko daleko sjećanje seže, pa preko prvih ašikovanja, vjenčanja, rođenja djece i ostalih peksimeta.
Mala digresija. Tako je moja mama(Ninochka senior) prije koji dan u troli upoznala jednu nanu. Nana se naravno pojadala na ovu današnju omladinu (jer akording tu greni 'u naše vrijeme pukne bruka ako te momak za rukav povuče'). Moram priznati da je moja Ninochka senior napravila kardinalnu greške (ne, ne mislim na moje rođenje ccc). Odnosno dvije. Prvo, sjela je do prozora i dopustila da joj nana postavi block. A druga, rekla joj je na kojoj će stanici izaći, tako da je ova shvatila da ima vremena da priča od 'Kulina bana i davnijeh dana'. Predočila joj je trenutno stanje u užem i širem krugu familije (ali samo negdje do 4. koljena mislim, nije nana htjela da je zamara). Onda joj je pričala o svim bolestima koje je ikad u životu bolovala ( uz gratis historijat bolesti i ostalih članova porodica). Da napomenem, nana je naravno zastupnik šta-doktori-znaju-samo-nas-truju-lijekovima ideologije.
Nazad  u čekaonicu. Do nas sjeda jedna djevojka. I naravno govori nam ime, JMBG, opštinu prebivališta..ma eto ne previše, ono osnovno, jer se ipak prvi put u životu vidimo (huhu). Govori zašto je ona došla i naravno pita zašto sam ja došla. Ja onako već malo nervozno odgovaram (nervoza valjda od hektolitra popijene vode, ju nou vot aj min..). Sad ona promijeni izraz lica. A onda poce inkvizicija
"A kol'ko ti imaš godina? Jesil udata?"
Ja još nervoznija(H20 radi svoje) i ne razmišljam šta me pita. "Ma nisam udata. Zar ti izgledam kao neko udat?!"
"Pa ovaj...a imaš li momka? Gdje ti je momak?"-ona sad već sa tugaljivim pogledom
"Nemam momka"
Ona se na trenutak ukoči. Pa onda poče da me tješi. "Ma hajde nema veze...biće to u redu."
Ja ništa ne razumijem, šta će biti u redu? Ali previše i ne razmišljam, samo jedva čekam da završim to snimanje, pa da idem u  najdaraže mi odaje, narodski zvane 'weseli centar'.
"A koji si mjesec?" - nikako ona da se okani (a i svo ostalo ženskinje koje je bilo nazočno naćuli uši)
"Koji mjesec čega?"- meni polako počinje da dolazi iz 'malo ispod donjeg dijela leđa' u glavu
"Pa trudnoće bona.Nešto malo jel de?Ne vidim ti stomak."
E šta je onda nastalo to ne mogu da vam opišem. Šiškica se previja od smijeha. Ja naravski već plačem i primjenjujem tehniku iz prethodnog posta da se šminka ne razmaže. Mogu pouzdano reći da sam taj put bila najbliže da se bukvalno upišam od smijeha. Radoznalo đevojče se smijalo zajedno s nama, al' ne bijaše joj baš svejedno...
Ah da, da ne zaboravim, Šiškica me i danas pita kako se nosim s jutarnjim mučninama ccc.
Ma nosim se, nosim se u pm... :D

10.10.2006.

Baš ti lijepo stoje suze

Danas sam na jednoj zgradi pročitala presmiješan grafit. (onom ko otkrije na kojoj zgradi slijedi nagrada ;D)
Postao sam ateista.
 Ubili su Boga u meni
.
I umjesto da se kulturno nasmijem (ne predugo i ne preglasno) i pohvalim autorovo dosjetljivost, ja sam se smijala kao neko ko puši kravlju hranu. I onda naravno kao i uvijek počnem plakati (od smijeha naravno, pa nisu u meni Boga ubili aaa) i eto ti belaja. Maskara nije vodotporna i šta raditi onda? Pa naravno, taktika zeko-pije-mlijeko, koja se sastoji od toga da zabacim glavu unazad, tako da suze ostanu tu gdje jesu i opšta havarija on maj fejs bude spriječena.
I tako sam jedne prilike sa jednom od svojih hanuma (Doktorka) prisustvovala vrlo, plaho, mLogo, anbilivbl smiješnoj sceni, koja se desila negdje kod U2-a (ona mala picerija) u Kulovića ulici(poznatijoj kao 'Coolericha street' huhu). Smijala se i zastajkivala da već pomenutom taktikom Z-P-M zaustavim suze, sve do one trafike kod Hemingway-a.
Dobro. Smijala se, plakala. Nije to ni tako velika relacija. Pa jel? E PA NIJE! Slijedi pojašnjenje.
Doktorka se isto smijala, al' je uspjela iskoristiti moju ranjivost u datoj situaciji(ju bič ;P). Kad god bi neko prošao pored nas ona bi mene 'tješila' riječima: "Nemoj plakati zbog njeg', nije on vrijedan tvojih suza. Naći ćeš boljeg."(uz par riječi uzmi ili dodaj). I tako je meni reakcija ljudi koji su to čuli bila još smiješnija (ah ti tugaljivi pogledi meni upućeni, ali diskretno da mi ne bi bilo neugodno). Pa sam se još više smijala, implicira još više plakala. A onda opet novi ljudi, ona naravno ponavlja isti text. Opet ista reakcija ljudi. I tako se taj put malo..khm..odužio.
Ovim putem želim da pozdravim starijeg čikicu koji je stajao kod trafike pored Hemingway-a i lizao sladoled. Cijenim onaj pogled pun razumjevanja. Žao mi je ako vam je sladoled na kraju prisjeo. Buahahahaha.
Eto, sad znate misteriju đevojke glave zabačene unazad (ovo skoro da zvuči kao neka pjesma).
Pozdrav. pussssiććć. kissssiiiić. jao kako ste mi cwatkiii. hahahahahahaha (ooo živote, nemojte me ozbiljno shvatiti ovo zadnje ;D)

 

 

 

 


 
08.10.2006.

Prokleta nedjelja...

Nema nigdje nikoga. Al' stvarno. K'o na koncertu Selme Muhedinović. Ulice nekako prazne, sablasne. Oko moje zgrade samo oni standardni narkomančići. Na ćošku čiko što prodaje 'Allaham' sad došli s čaršije'somune.
Išla malo na turneju kod rodbine. Slabo, slabo, znala sam da se ne isplati prije bajrama ići...ovo ja zbog baklave govorim,
ni zbog čeg drugog hihi. I mene neko neraspoloženje hvata. Pa nije moguće da je to samo od nedjelje (i što na Hayatu nije bilo Scrubs-a nc nc nc). Aaa Ninochka, znam ja šta je tebi. Sjutra morning predavanja počinju. U tom grmu leži konj-Zekan. Jes', jes' moja Ninocka, knjige se ti uhvati. Valja izučiti za hećima. Ko je još vidio hajra od kafane. Ne bi ti bilo loše da tu pitu naučiš praviti,ako fakultet zakaže. A  vidiš. Čula sam da se posebno boduje ako u 'formular za udaju' pod rubriku 'skills' staviš: 'pravim pite (razne)-ali ne sa kupovnim jufkama, nego sama sučem'. Ako ne usavršim ovu plemenitu vještinu, pa zbog pite i pitastih pitanja izgubim bodova, ima drugih područja gdje mogu nadoknaditi izgubljene poJene. Recimo, po hladnom vremenu se  uvijek dobro utoplim, tako da vjerujem da su mi reproduktivni organi dobro očuvani, dakle garantujem kvalitetno potomstvo (jel' de IQ nije nasljedan?).
 Suma sumarum: nisam puno prešla (tek malo preko 20), malo farbana (samo malo pramenova, ništa strašno), udarena jesam
(tvornička greška), registracija još ne ističe (ha?),a cijena? Prava sitnica. Meni bi čak bilo dovoljno i malo nekog autića, neka Nissan Micrica, jal Volkswagen bubica, a može i ono Mini Cooperče. Možda će sad neko pomislit da sam preskromna, ali ja na to ne gledam s materijalističke strane, nego mi je važno samo da je od srca. Ljudi smo, dogovorićemo se već.
A sad ću da budem uzoran stjudent i da priupitam nekog u kol'ko nam počinju predavanja. Ha ja. Ja sam se samo šalila ovo
maloprije, fakultet je fakultet. (za broj žiro računa pišite na mail, pošto primam i uplate za ove autiće huhu).

07.10.2006.

Lovac u žitu...

Ma u kakvom žitu? U domu momu. Mislim na onaj ID caller, narodski nazvan 'lovac'. Hvaljen bio BH Telecom što je omogućio ovu funkciju za samo..ček da pogledam na računu..nigdje računa..uglavnom ispod 1KM. Prednosti su očiglene: ne morate se javljati kad vas zove neki smor ili pak neko od rodbine ko će po 10 miliona puta, u nedostatku tema, da vas pita 'I sine šta ima još?Što ne dođeš?'.Pa onda se moram pozivati na fakultet i obaveze, što hvala Bogu uvijek pali. Tako da zaključujemo da i ove rodbinske relacije uglavnom spadaju u ovu prvu kategoriju (smorova); zatim npr.kada vas zove neki ne-smor, a vi niste tu onda ćete o tome biti obavješteni po povratku kući. I sve bi to bilo lovli džobli ali... Ovog 'frajera iz žita' ima još 90% domaćinstava u Šeheru nam našem. Tako da sad ne mogu od kuće da upražnjavam svoju najdražu aktivnost, stručno mahalski nazvanu 'zezanje ljudi na telefon'. Odnosno, ovo ne smeta meni, jer sam ja tu aktivnost prestala da upražnjavam prije 10 godina..dobro 9...u redu 8, dosta više! Nego, brinem za mlađe naraštaje, kako da se razviju u normalne ličnosti poslije, ako tako važan segment njihovg djetinjstva bude zapostavljen. Ooooj Telecome šta uradi, crrrrni siineee?!?! Ako vidim da neko dijete iz moje okoline počinje da prerasta u devijantnu ličnost zbog ovog deficita, najaviću tužbu BH Telecomu. (Što je najtužnije mislim da bi u AmeriKi i to bilo moguće huhu).
Onda,šta se još dešava. Navest ću vam 3 primjere, sa moje 3 žene.
1.
zovem ženu br. 1
"MUP Kantona Sarajevo. Kako vam mogu pomoći?" - javlja se žena br.1
"Pomagaj ako Boga znaš. Utekla mi Šarulja niz njivu. Ja za njom, drž', ne daj, ode...strah me da je vuci ne rastrgaju."- sad
ja prihvatam igru da ne bih ispala ne-kul.
I tako još pola sata priče 'hebo lud zbunjenog' ( a nažalost ja sam bila zbunjena)
2.
zovem ženu br. 2
"Podravka d.o.o., izvolite." - žena br. 2 s druge strane žice
"Hm..ja bih da naručim 5 telećih i 4 kokošije supe, al' friško, samo da bude friško, dolaze mi gosti na Iftar" - opet ja
isto, da ne bih ispala ne-kul.
I opet još dvadesetak minuta poznate priče 'hebo lud zbunjenog' (moram se pohvaliti da ovaj put nisam bila tol'ko ni
zbunjena)
3.
zovem ženu br. 3
"Ja? Hallo?" - žena br.3 onako s nekim njemačkim akcentom
"Ooo bonićko. E nek' mi se neko normalno javi. Zvala ove dvi.." -obradujem se ja, evo ga neko normalan
"Ich verstehe nicht!" - prekide me ona odmah.
I onda još 10-ak minuta njenog lošeg i mog još lošijeg njemačkog. (nije tačno utvrđeno ko je ovdje bio lud, a ko zbunjen)

POENTA: Bolje ispasti ne-kul, nego iz aviona

06.10.2006.

To mi radi...

Bila jednom jedna djevojka. Zvaćemo je Violeta. Dakle, Violeta je uvijek bila odličan učenik i u osnovnoj i u srednjoj školi. Uvijek radila zadaću na vrijeme i učila lekcije unaprijed.  Nije bježala s časova i nije imala neopravdanih. Bila je miljenica i nastavnika i profesora. Onda je na red došao upis na fakultet. Upisala je naravno fakultet za koji je bila sigurna da će upisati od prvog srednje. Nastavljajući tradiciju od ranije redovno je učila i sve ispite polagala u roku. Ocjene su bile samo desetke, jer ako bi se i zalomila neka devetka (pu pu) to je naravno poništavala. Na fakultetu je upoznala i nove raje, tako da je sada čak počela i izlaziti (opaa mooaalaa). Za kratko vrijeme s njima je upoznala sva zanimljiva mjesta za izlazak u gradu, od Centrala do Royala. Počela je i izlaziti s momcima, što znači da se počela i sređivati više nego prije. Osim sjaja za usne sad je stavljala i maskaru i rumenilo i ostale farbe za lice. Uskoro je sve češće izlazila samo s jednim momkom (Đulagom), a kad je on pitao : "Ho'š profurat'?", nije bilo kraja njenoj sreći. Izazili su svako veče, ali tek nakon što bi ona obavila sve obaveze vezane za fakultet. I sve je dobro funkcioniralo. Na faxu i dalje sve desetke, a imala je i momka da se folira pred rajom. Violeta je bila strogo odgajana i zato nije imala puno fizičkog kontakta sa Đulagom. Međutim, Đulaga je bio uporan i malo po malo pomjerao je granice Violetine popustljivosti. Jednom kad su bili sami kod njega u stanu iskoristio je priliku i počeo je nagovarati da spavaju zajedno. Ona je u početku odbijala, ali je nakon dugog nagovaranja popustila. U početku je sve bilo dobro, a na samom kraju je postalo odlično i ViOleta je viknula tako da su je i komšije čule: TOOO MI RADDDIII!!! JEBO FAKULTEEEEET!!! ;D

05.10.2006.

Dok svira radio...

Dakle, probudim se ja (ili me probude, ccc za Jagodu ;P). Poluotvorenih  očiju napipam put do susjedne sobe u kojoj se nalazi muzička linija neke ŽNJ marke. Display ne radi već...ma odavno. Dio za slušanje CD-ova je..khm.."živahan", po  vlastitom nahođenju se otvara i zatvara i otvara...ah da i zatvara. A ni kasete nije preporučljjivo stavljati, jer uvijek izvuku deblji kraj. Pa šta radi onda? E pa, radi radio :D  Doduše, malo je teško naći željenu radio stanicu, ako se uzme u obzir već pomenuti display. Ali njet problem ni to. Ako mi se sluša određena radio stanica, nazovem drugaricu, ona uključi radio, ja uključim radio i onda zajednički tražimo.
Najveca prednost radija je što ne veže slušaoca za jedno mjesto, kao npr. televizija ili novine gdje se moraš sav uključiti. A lakše i kućni poslovi idu kad slušaš nešto zanimljivo (osim usisavanja, iz logicnih razloga).
I tako sam ja počela radio slušati jer su se dijelile karte za neki koncert. A onda sam se poslije jednostavno navikla/navukla. Bijaše to RSG (Radio Stari Grad), moja prva radijska ljubav. Poslije toga sam probala i druge, al' sam se brzo vratila svojoj prvoj, nikad prevaziđenoj ljubavi.
I jutros slušam Jutarnji program RSG-a. Tema 'vozači-prskači'. U prevodu: vozači koji će kad je kišovito i lokvi ima na sve strane, biti toliko ljubazni da vas okupaju od glave do pete, za svaki slučaj ako tog dana niste obavili dnevnu higijensku rutinu. (Sjetih se i ja kolko puta sam bila ne poprskana, nego zapljusnuta, ali nisam se bunila, higijena na prvom mjestu hehe) Dolazi more poruka, svako neki komentar daje. Djevojka iz Zenice ljuta jer je nju i drugarice tako neko okupao kad su išle na rođendan. Neki momak javlja da je njegov dedo odlucio nositi kamen uza se, pa kad neko tako uništi njegovo odijelo i on će njegovo auto.. i tako..I onda poruku šalje jedan ne car, nego gigant kaže kako on spada u tu kategoriju vozača-prskača i da mu je baš merak naletiti tako u lokvu i nekog poprskati. Kažem sebi, baš fino čovjek našao sebi hobi. Neka, nek se omladina nečim zanima. Eto, ako ga neko vidi, maxuz pozdrav od mene, neka navrati u moj kraj, mislila sam jedno kupanje pred bajram.

04.10.2006.

Nisi ti dobar kol'ko loša sam ja

Ranim sabahom uputim se ja prema fakultetu svomu. Nije to tako daleko od moje mahale, al' nikad se ne zna šta se može ispriječiti na putu. Uzmimo za primjer klasike kao: gužva u saobraćaju, kvar tramvaja, saobraćajke ili maj fejvorit-susret sa kolegama revizorima.
I tako bi i tog jutra. Bi tramvaj. Bi Ninochka. Bi revizor. => Bi svađa.
"Djevojko! Karta!" - gleda me mali, kočoperni revizor
"Molim?!" - gledam u njeg ha?-pogledom
"Kartu na pregled!" - opet on
Uputim još nekoliko ha?-pogleda (koji inače spadaju u moju užu specijalnost), ali avaj! Nikakve reakcije od njeg. Onda se
sjetim da mi je drugarica pričala kako je ona jednom u tramvaju pred ispit nešto ponavljala. Revizor joj prvo tražio kartu, ali kad je vidio vrijednog stjudenta onda je počeo savjetovati samo da uči, da se ne zaljubljuje sad i tako... I pokušam i ja tu strategiju. Stavim knjigu u lijevu ruku da mu bude na vidiku. Opet ništa. Onda se sjetim metoda svog brata koji nikad nije imao problema s revizorima. Kako? Lako. Samo ih ignorisao.
"Nemam kartu, nemam para, nemam ličnu!" - kažem mu skroz smireno, okrenem se prema prozoru i uključim opciju 'ignore'
"Haloooo tebi govorim! Ne govorim zidu! (op.a.čuj zidu, kojem zidu u tramvaju?)" - i povuče me za rukav
"Nemojte me doticati!"- ja onako maximalno teatralno
Zbog načina na koji sam rekla ovu zadnju rečenicu, drugarica koja je sa mnom bila zafrkava me i sad. Istina...jesam imala ton
k'o glavni junak nekog historijskog spektakla, kada na kraju filma govori završnu misao.
Onda mi je gospodin u plavom još nešto progunđao i otišao u sumrak (čitaj: prvi dio tramvaja). Poslije, kad je vidio da ću
izaći dolazi do mene i govori nježnim glasom "Ne možeš se tako ljutiti..bla bla bla...i ja radim svoj pos'o...bla bla bla..." I to sve govori kao da mi se ulizuje. Pa ne mogu da vjerujem. Zašto svaki put kad sam najveća stoka prema nekom, najbolje prođem. Bojim se da mi se ne osladi ovaj 'stoka-style'.

POENTA: Ma ništa...samo ne volim revizore :D

04.10.2006.

Imal' bujruma?

E otkad Ninochka razmišlja da pokrene kakvog bloga malo. I eto uvijek bijah lijena ili...hm...lijena. A nijesam bila sigurna i kolko cesto cu moci postavljati postove, al' pošto je Ramazan bice posta, ha jel? Ha jest! Šta cu tacno pisati na ovom blogu, ne znam, valjda neke zanimljivosti koje mi se dese u toku dana ili neke stvari from d past kojih se eto sjetim. živi bili pa vidjeli. Mada ja sebi dajem najviše mjesec dana da ću izdržati. Ovo je upozorenje onim potencijalnim ovisnisima o mom blogu huhuhahaha. Eto, sad bih da priupitam bloggersku mjesnu zajednicu 'Imal' bujruma, aaaa???' :D

BOGAMI  ĆE  ME MLATNUT\'  OVIM  KUKURUZOM
<< 10/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
40983

Powered by Blogger.ba